Pijem od kada znam za sebe. Ne baš toliko da bih sela u krug na grupnoj terapiji i kao u američkim fimovima izgovorila čuvenu rečenicu – I’m Slavica Tripković and I’m alcoholic, ali dovoljno da posle (ovog) poslednjeg pijanstva kažem sebi – nikad više! Ni lekovitu čašu crnog vina uz ručak za zdravije srce, ni belog uz hrono-ishranu protiv holesterola, ni čašicu rakije za čistu dezinfekciju sa starom tetkom, ni malo pivo s drugaricom uz priču o tipovima, ni kuvano vino protiv prehlade, ni aperol s cedjenom pomorandžom iz čistog zadovoljstva i lepote ukusa… Ček, šta još obožavam?!

Elem, Čovek me je, kao i obično, odmah dočekao prikladnim stihom, ovog puta od Bad Copy-ja „Moram prestanem da kenjam, da ću prestanem da pijem“. Nasmejala sam se od srca njegovom smislu za humor, ali od drugara kod kojeg smo došli na božićni ručak tražila kiselu. Odmah duplu!

-Šta ti je Cale, da nisi bolesna? Nabavio sam tamnjaniku za tebe – rekao je zabrinut.

-Tamnjanikaaaaa – zavapila sam naglas pred svima, ali se nisam dala. – Nikad više neću piti, preterala sam sinoć. Čak sam išla da naručim pesmu! Ne smem ni da vam kažem da sam tražila Lepu Brenu! Ne znam ni da li sam platila! Ali, nisam večerala, a i ponela me atmosfera, bio je to poslednji Božić da smo sve četiri (moje najbolje prijateljice koje ne žive ovde i ja, za koju se nadam da neću živeti ovde, prim.aut.) zajedno u Valjevu – počela sam da se pravdam, a okupljeni gosti da se smeju.

– Toliko se nisam napila od božićnog ručka za novinare koji je 2012. godine organizovao gradonačelnik, kada sam se sa kolegama nalizala „Morave“ – prisećala sam se.

– Je li to bilo onda kad si htela da zoveš deda Svetu da dođe po tebe!? – prisećao se Čovek kako nisam smela kući njemu i sitnoj deci.

Ako ništa bar se društvo za astalom oraspoložilo i, inspirisano mojom postbožićnom odlukom, počelo da prepričava pijanstva svojih najbližih. A i ja da vrtim slična pijanstva u glavi. Moja drugarica je bila na nekoj žurci u Beogradu na kojoj je toliko popila, da su se sutradan vraćali preko Uba, kako bi mogli da se zaustavljaju da ona povraća. To je bilo u subotu. U ponedeljak nam je rekla nikad više! U utorak me je prezrivo pogledala i prekorela što naručujem koka-kolu, „kako možeš da piješ to đubre“?! Iako je naručim triput u godinu dana, svaki put kad mi tokom velikih vrućina i napornog rada padne šećer, i ona to zna. U četvrtak smo pravile strategiju za nekog tipa kojeg je ona targetirala i, naravno, pile po mali badvajzer.

Sećam se, kad sam bila devojka, tata se uvek sekirao što pijem.

– Nemoj da piješ, ljubi te taka.

– Tata, nemoj da se ljutiš na svoje gene – odgovarala sam mu i ljubila ga u glavu.

Iako je u mojoj familiji pila samo i isključivo muška linija, ja sam bila jedini naslednik, pa sam i doživela kao dužnost da – iako žensko, nasledim nešto od mojih voljenih predaka – prezime, višak muških hormona i ljubav prema čašici, čaši, krigli i flaši. Tako su me doživljavali i prijatelji.

– Hoćeš sa nama na pivo? – pitale su me kolege jedne prenaporne srede.

– Nema ništa gore od žene koja pije pivo – rekla je zgranuto naša koleginica.

-To nije žena, to je Cale! – odgovorio je, začuđen, jedan od kolega.

Moguće da je tako. Na fakultetu sam pomagala kolegama da pronađu kuće nakon izlazaka, jer bi jedino ja bila stabilna na nogama. Nikad nisam povraćala, niti sam ikad imala ženske simptome: da plačem, pričam budalaštine ili nedajbože pevam. Jedno vreme, a bilo je najteže za mene, pila sam pelinkovac, a sekla ga lav pivom.

Prijatelji koji su me upoznali za vreme mog materinstva, kada sam oboje dece dojila po 13 meseci, a u trudnoći i nakon nje pila samo sokiće od ceđenog voća, bili su iznenađeni kada je Petra poodrasla, a ja pre podne naručila viljamovku.

-Pijemo Mira i ja kafu, dolazi Cale i naručuje viljamovku. Mi mislimo treba da naiđe još neko, kad ono jok! – priča jedan od njih kako sam bila zlatna, a onda se iskvarila. A ja se ustvari samo vratila na fabrička podešavanja.

Naravno, bilo je situacija da drugari piju espreso i prave meni društvo dok gledam finale lige šampiona, navijam za Čelsi i pijem pivo. Bilo je situacija i da ja pravim drugarima društvo dok piju kajsijevaču, viljamovku, medušku ili pivo, a ja ih pratim. Jednom sam se tako opila za rođendan mog najboljeg druga. Prvo sam nazdravila sa njim rakijicom, pa je onda došao naš urednik i popili smo po pivo, a onda i kolega koji je takođe hteo pivo. Najbolji drug je rekao da mora da vozi, urednik da radi, a kolega se okrenuo prema meni i rekao, kao da se to podrazumeva: nadam se da me ti bar nećeš izdati?!

Ja i izdaja?! Nespojivo! Da sam partizanka, progutala bih izveštaj Vrhovne komande pre nego što bih pala u ruke neprijatelja, a kamoli pivo. Daj odmah veliko!

Ali u svakom lošem (ako ima ičeg lošeg u pivu, rakiji ili vinu, osim loših sorti!) ima nečeg i dobrog. Moj Čovek može da se pohvali da ima ženu koja mu ne brani da pije. Štaviše, ne samo da mu pravi društvo, već i inicira takve zgode.

-Nedavno gledamo neki film, bila je prošla ponoć, a Cale će: što mi nismo popili ništa?! Tonom, kao da nismo večerali! Šta ćeš, pitam je, a ona kaže, daj po rakijicu – priča Čovek drugaru, koji se ne može pohvaliti toliko liberalnom ženom.

Najzad, jedno istraživanje je pokazalo da parovi koji zajedno piju i ostaju zajedno duže. Naravno, koliko im jetra dozvoli.

Danas je peti dan od moje postbožićne odluke i mogu vam se pohvaliti da je doneta u stanju mamurlučke neuračunljivosti. U to ime, živeli!

Comments

comments