Kako sam angažovala pola Zdravstvenog centra na mom bezbolnom porođaju ili

Kako su gurali svi osim mene

Kada sam rodila Iskru znala sam da se više nikada neću porađati. Bar ne pri ovoj pameti i u ovom životu. Umesto da se koncentrišem na disanje, ja sam gubila dah dok sam vikala na dežurnog ginekologa „ne znam zašto se ovo trpi, ne znam zašto se ovo trpi!!!” Dežurnom mužu, koji je dobrovoljno prisustvovao porođaju i kao svetsko čudo odvlačio pažnju od mene i mojih muka, pred tri svedoka sam izjavila da slobodno izvoli naći drugu ženu ako želi još dece. Toliko sam bila ljuta zbog bolova koje sam trpela, da sam pokušala da siđem s kreveta i odem da se razvedem, ali su me kontrakcije osujetile. Babice, koje su vidno više brinule o zdravlju mog zlatnog muža nego o meni, smirivale su situaciju i sprečavale me da ga munem pesnicom, jer su me trbušnjaci izdavali da bi ga udarila nogom, kao što i zaslužuje! U međuvremenu dugom kao večnost, nakon cele četiri kontrakcije i tri napona, izašla je Iskra! Uprkos majčinskom osećaju prema malom, bespomoćnom, smežuranom, modrom i lepljivom biću neukusno dugih noktiju, nije mi se srušilo uverenje da više nikada, nikada, pa ni tad, neću roditi!

– Što ste takvi, Slavice, vidite kako ste se lako porodili?! Žene sanjaju o ovakvom porođaju. Nemojte tako da govorite. Uostalom, mozak luči oksitocin koji će učiniti da sve ovo zaboravite. Sećaćete se da je bolelo, ali nećete moći da prizovete taj osećaj – zborio je spokojno Najbolji ginekolog na svetu.

– Ne, ne doktore, ni oksitocin me neće naterati da ponovo rađam! Ne znate vi kakvo sam ja zlopamtilo! Uostalom, zašto se to trpi kad postoje lekovi protiv bolova?! – insistirala sam na svojoj priči nekoliko meseci posle porođaja.

Četiri godine kasnije, kad i vreme učini svoje, a kamoli oksitocin

– Trudni ste, čestitam! – objavio je Najbolji ginekolog, silno obradovan.

– Mogu li da se porađam uz epidural? – pitala sam iz ležećeg položaja, dok je ultrazvuk još uvek istraživao po mom stomaku.

Najbolji ginekolog se slatko nasmejao.

– Polako, imate još osam meseci do porođaja, dogovorićemo se.

– Ne, nema osam meseci! Odmah da se dogovorimo! I zovite advokata – insistirala sam, dok su se moj Čovek i doktor smejali, hvaleći moj humor!

Ali, to nije bio smisao za humor već borba za opstanak! Istog dana počela je moja priprema za bezbolan porođaj.

Najpre su me upoznali sa anesteziološkinjom koja radi epiduralnu anesteziju na porođajima. Ona je predložila da se sastanemo kako bi mi objasnila proceduru davanja anestezije i pratećih dešavanja do najstručnijih detalja, a u koja se ja ne razumem i koja me, ruku na srce, nisu ni zanimala. Samo sam pitala, hoće li da boli, neće, hvala lepo, dajte mi molim vas vaš broj telefona. Doktorka mi je ljubazno izašla u susret i broj telefona je bio dodat posebnoj grupi imenovanoj kao „Bezbolni porođaj”.

Istovremeno sam saznala da je anesteziološkinja rođena sestra bivšeg dečka jedne od mojih najboljih drugarica. Broj telefona bivšeg dečka, takođe je prikopčan ovoj grupi, a prijateljici je skrenuta pažnja da se ne šali šalom, već da sa bivšim momkom ostane u dobrim odnosima ako već ne može da pristane na nešto više, do mog porođaja.

U međuvremenu sam došla do zastrašujućeg saznanja da nisu baš svi ginekolozi raspoloženi da porađaju ako se radi epiduralna anestezija. Jedni su za reforme, dok su drugi za tradicionalno trpljenje bolova, po mogućstvu bez kukanja! Nisam rizikovala, pozvala sam direktora Zdravstvenog centa, ali je on bio na sastanku u Ministarstvu. Kontaktirala sam PR službu Zdravstvenog centra kojima se nije dopalo što čuju da lekari nisu jedinstveni u pogledu primene epidurala, pa su mi posavetovali da se konsultujem sa načelnikom odeljenja, a sami obećali da će ispitati lekarsku razjedinjenost. Načelnik nije mogao da obeća da može da natera svakog ginekologa da radi epidural ako se taj kojim slučajem oseća nesigurno uz ovu proceduru, ali mi je potvrdio da to jeste standardna usluga. Pozvala sam upravnika Bolnice koji mi je izdao potvrdu da svaki ginekolog, dežurni ili ne, mora da uradi porođaj pri epiduralu na zahtev pacijentkinje i u dogovoru sa anesteziologom. Crno na belo, overeno i potpisano! Potvrdu sam ubacila u zdravstvenu knjižicu u kojoj je bilo tuce papira sa raznih analiza na kojima sam potrošila litre krvi i tonu vremena samo da bih dokazala da sam zdrava ko američki marinac i samim tim spremna da se podvrgnem epiduralu.

Preko moje zubarke stupila sam u kontakt sa babicom koja me je prvi put porađala i koja je bila beskrajno pažljiva. Seća me se, kako da me se ne seća. Ja sam ona što joj je muž prisustvovao porođaju! Da, ta sam! Opet sam trudna i opet će muž sa mnom u porođajnu salu. Odmah sam dobila raspored njenih smena, kao i privatni broj mobilnog telefona koji je dodat Grupi za bezbolan porođaj.

Najzad, grupi je pridružen telefon i moje drugarice iz detinjstva koja radi kao medicinska sestra u Hitnoj pomoći.

– Marijana, nemoj da se smeješ, samo ne želim da rizikujem da zakasnim na sopstveni porođaj! Hoću epiduraaaaal – vikala sam.

Značajnu ulogu odigrao je i moj prijatelj psihijatar koji se uredno raspitivao o meni dok sam jedan dan ležala na odeljenju, ostavljajući osoblje u blagoj nedoumici, da li smo prijatelji ili sam pacijentkinja, te da bi bilo bolje da se ne igaju sa mnom. Već da mi daju epidural!!!

Iz bolnice, sa jednodnevnog posmatranja zbog prebačenog termina izašla sam u petak u pola 11. Popila sam kafu sa Čovekom i legla da dremnem, a ovaj se vratio na posao i da mi kupi nešto na pijaci što ću kuvati sutra Staroj Sovi i to u Robajama. Vodenjak mi je pukao u pola jedan. Zvala sam Najboljeg ginekologa:

– Trk u bolnicu!

Zvala sam Čoveka.

– Kod kuće sam za 10 minuta.

Zvala sam anesteziološkinju. Nije bilo odgovora. Zvala sam joj brata. Nije bilo odgovora. Zvala sam sledećeg iz Grupe za bezbolni porođaj – njegovu bivšu devojku.

– Milena, pukao mi je vodenjak! Ne javlja mi se doktorka Tanja, nađi je, ja krećem u bolnicu!

Svoje kretanje prijavila sam još babici i PR službi Zdravstvenog centra.

– Pukao mi je vodenjak i imam dogovoren epidural – rekla sam svečano, ušavši na odeljenje kao kraljica sa kojeg sam pre dva sata, na vlastito navaljivanje, otpuštena.

– Hahaha, kakav epidural, ti samo što se nisi porodila! Brzo, brzo u salu!!! – vikala je doktorka babicama.

Ja sam psovala po hodniku i htela da se vratim kući, ali su me nekako obuzdali i stavili na krevet. Muž me je držao za ruku, ali ja nisam imala želju ni da ga pogledam, a kamoli snage da ga udarim!

Posle jedne kontrakcije, dva napona i bujice mojih psovki, izašla je Iskra. U stvari to je bila beba broj dva, ali ista ona! Ja sam bila besna!!!

– Sledeći put stvarno nećeš stići do bolnice – rekla je babica dok mi je davala bebu u naručje. Muž je sve to slikao!

– Neće biti sledećeg puta – procedila sam kroz zube i streljala Muža pogledom, iz kojeg je sevalo jače nego iz njegovog olimpusovog blica.

Na drugom mestu, u isto vreme

Negde u gradu, posle završenog dežurstva u frizerskom salonu dr anesteziološkinja završava feniranje. Vraća novčanik u torbu, proverava telefon i vidi 15 propuštenih poziva, jedan sa nepoznatog broja i 14 od brata! Panično ga zove da proveri šta im je sa ocem!

– Ma tata je dobro, nego, Caca je krenula u bolnicu, pukao joj je vodenjak.

– Krećem! – odgovara odahnuvši i istog trena zove kolegu, dežurnog ginekologa.

– Trebalo bi da stigne jedna trudnica, radimo epidural, pripremi je, stižem! – daje mu instrukcije u žurbi i juri prema kolima, ni najmanje ne mareći za tek isfenirane lokne koje gube bitku pred krupnim februarskim pahuljama.

– Još mi niko ništa nije javio, idem da proverim – uzima dežurni ginekolog (na moju jbn sreću pobornik epidurala) moje podatke i silazi sprat niže. Posle par minuta raspitivanja, uzvraća poziv mojoj miloj anesteziološkinji, koja traži prazno mesto na parkingu Zdravstvenog centra preteći da ugrozi bezbednost u saobraćaju.

– E, Bane, našao si je?

– Jesam. Porodila se.

Comments

comments