– Mama, kaži kamion – prodaje mi Iskra novu foru koju je pokupila u predškolskom.

– Kamion – odgovaram radoznala.

– Baba ti je šampion! – Iskra će ko iz topa.

– Da znaš da jeste – kažem kao da sam upravo doživela prosvetljenje.

– Ali mama, to treba da je smešno – ljuti se dete s razlogom, ali meni već misli analiziraju babin život koji traje ne baš od Troje kako se njoj čini, al’ bar od Kosovskog boja, kako se meni čini.

Moja baba jeste šampion. Ima 86 godina i prosto je neverovatno šta je sve preturila preko leđa. Živela je u Kraljevini Jugoslaviji, DFJ, FNRJ, SFRJ, SRJ, Srbiji i Crnoj Gori i najzad samo u Srbiji. Za sve to vreme promenila je svega tri sela. Rodila se u Rovnima, udala u Staninu Reku iz koje je, pred najezdom pacova i smukova, emigrirala u slobodarske Robaje. Preživela je i nekoliko ratova, borila se protiv Nemaca, četnika i partizana, svih koji su od majke sa troje dece otimali hranu. Ipak tvrdi da nas kao NATO nikad niko nije ”bombiro”. Iako ističe da njeno lično svedočanstvo o susretu sa vampirom nije samo deo seoske mitologije i srpskog predratnog folklora, najveće traume ipak vuče iz ratova, zbog kojih danas jede samo beli hleb, čak i sa kiflom!

Preživela je strahote ratova, jezivog vampira, glad, seobe, zaglavljivanje u dubokom snegu i to u blizini seoskog groblja, smrt veoma bliskih osoba… Živi uprkos višedecenijskoj hroničnoj bolesti i sekiraciji koju ima za mene što je ”živu jedem”, jer su mi leđa gola, a deca bosa. Ali i baba je imala ispit na kojem je pala! Nije preživela srpsku administraciju koja je zaturila živu babu, pa je kao nepronadjenu proglasila mrtvom. Je li ima babe na narečenoj adresi? Nema! Je l’ ima svedoka da babe nema? Ima. Jesu li svedoci čuli za ovu babu? Nisu. Molim lepo, upišite ”mrtva” iako verovatno nije ni postojala. Ko će da istražuje šta je sa starom i bolesnom babom! Srećom pa baba ima pismenu unuku, koja se u slobodno vreme bavi istraživačkim novinarstvom, inače bi Stara Sova (naša baba od milošte) danas bila i fizički, a ne samo administrativno mrtva!

Evo kako je to (stilom moje babe) bilo: zanemogne ona negde krajem zime, u 81. godini života i dobije uput za komisiju za tuđu negu i pomoć. Komisija centralizovana da ne bi bilo nameštaljki, dolazi iz Beograda, dva puta godišnje. Zakažu našu babu za jesen! Ekstra! Sačekamo nekih osam meseci i novembra babu, koja već dobrano nije mogla bez oslonca na noge i koja nam se obraćala kao da igra pogađanja: Bane, Ljubo, Cale, Sale, ti si? pred lekarku. Ishod o odobravanju ove usluge stigne nama usmenim putem, da ne kažem kanalima, relativno brzo – marta sledeće godine! Međutim, rešenje na osnovu kojeg će baba dobijati neku crkavicu od države kako bi joj se pomoglo u životu, nikao da stigne. Privatnim vezama, sredinom leta saznamo da će sva rešenja biti potpisana čim se nadležni načelnik resornog Ministarstva vrati sa letovanja. Prođe i odlazak na more i van sezone, na posao se vratio čak i Ljajić, al’ iz Ministarstva nit pisma nit razglednice. Redovnim odlascima u Centar za socijalni rad saznali smo da je naša baba dobila naknadu za tuđu negu i pomoć, ali da ni oni nisu ušli u trag rešenju. Osim što oni nisu znali šta da urade sa mojom babom, nije im bilo jasno ni što se ja nerviram!!! Iako baba već ima 83 godine i ako ja radim njihov posao. Sledećeg meseca svrati do nas poštar i iznenadi se otkud nama baba?!

– Pa to je tvoja baba!? – konstatuje poštar. – Donosio sam joj ja avgusta neko rešenje, ali  niko nije znao da ovde živi i baba!

Odlično. Sa tom informacijom ponovo u Centar za socijalni rad. Dobro, kažu oni, znači rešenje smo sigurno vratili u Beograd. Sad ćemo da zovemo tog i tog. Taj i taj kaže da će potražiti babino rešenje i da će ga vrnuti u Valjevo jer je baba nađena!

Tri meseca kasnije…

Padam u histeriju pred službenikom Centra za socijalni rad kojem nije jasno što se nerviram jer rešenje za babu od 83 godine ne stiže i što ona na tu uslugu čeka više od godinu i po.

– Što se nervirate, to je njeno rešenje i njen novac, stići će to!

– Nerviram se jer joj taj novac treba dok je živa! I što bi odavno bila mrtva da je prepuštena državi čiji ste vi službenici – lupam vratima i odlazim.

Dođem kući, sednem uz telefon, nađem broj Ministarstva za rad i socijalnu politiku i krenem redom. Dobar dan, ja sam ta i ta, imam baku od toliko i toliko godina, čekamo rešenje godinu i po… Pozovite taj i taj broj. Posle šestog broja javila se načelnica čije ime (nek sam prokleta) nisam zapamtila.

– Kažite kako vam se zove baka i koji joj je matični broj.

Kažem.

– Pa vaša baka je mrtva. Mislim upisano je da je mrtva – odgovara mi žena.

Ne znam da li da plačem od muke ili da se smejem jer je baba ipak živa!

– Sad ćemo to ispraviti i dobićete do 20-og rešenje, kao i sav novac koji je sledovao baki od dana podnošenja zaahteva.

U kompjuteru pored bakinog imena izbrisano mrtva i Stara Sova bi vraćena u administrativni svet živih. Tako sam ja oživela babu!! Živa bila i baba i ljubazna načelnica Ministarstva, pa i davno sretnuti vampir koji je mojoj Staroj Sovi dao moći da joj ni administracija Republike Srbije ne može ništa!

 

Comments

comments