Frances Bruno Catalano

Moje četiri, i slovima četrdeset četiri, norveške godine

 

Često me pitaju odakle sam i koliko dugo živim u Norveškoj, pogotovo sad kad razumem šta mi govore. Uglavnom ne znam šta da im kažem. Umela bih to da izgovorim na norveškom, čak i u strogom gramatičkom nizu sa minimalnim akcentom našeg ruskog Šerbedžije u američkom trileru, ali nemam tačan odgovor na to pitanje. Niti sam rođena u zemlji iz koje sam doputovala, niti živim u Norveškoj od dana kada sam u nju sletela. A ne ide ni da im zapevam Štulića:

”Nije važno odakle sam,

sve dok znadeš kuda putujem,

deralo me sedam mora,

gorka kora ljute nevolje…”,

jer tek me tada ne bi razumeli. Ako me razumete.

Rođena sam u jednoj zemlji početkom veselih sedamdesetih prošlog veka na koju me jako podseća Norveška 40 godina kasnije. Ne samo po dobrovoljnim, društvenim akcijama, kućnim savetima u kojima svi plaćaju svetlo, održavanje lifta i ženu koja pere stepenište, po zajedništvu i solidarnosti, socijalnoj pravdi, retro modi i odanosti 70-tim, tapetama sa krupnim cvetnim motivima, ”toplim” podovima, već i po tome što su Jugosloveni opet u okviru jedne države i veoma raspoloženi jedni prema drugima.

Tek ne ide da zapevam ”Oče su mi moreeee jadranskooo, kose su mi klasje panonskooo”?!, iako Lepu Brenu potežemo na svakoj žurci bratstva i jedinstva koje su ovde ojačane Norvežanima, Holanđanima, Špancima, Marokancima i ostalim dobrim svetom koji ne mari za granice. Tu priliku nismo propustili ni na žurici kod Vedrane, Jugoslovenke iz Zagreba i Beograda, koja je uspešno naučila svoje norveške drugove da kažu ”jebote!” i ko je bio Tito. Niti je ko prestao da đuska, niti je ko pitao ”hva er dette, jebote?!”, dok je nekoliko nas – Jugoslovenki pevalo na sav glas i širilo ruke onako široko – kao što je široka duša slovenska.

Međutim, šta mene Srbijanku (namerno pišem Srbijanku!) iz Valjeva navodi da se osećam kao Jugoslovenka? Mene, koja sam za jedan kurs o nenasilnom rešavanju konflikata, a na kojem su bili predstavnici nacionalnih manjina, mladi iz mešovitih brakova, homoseksualci, desničari, katolici i ateisti, Hrvati, Albanci, Crnogorci i ostali raznovrsni živalj, bila izabrana kao predstavnica čistokrvnih Srba iz srca Srbije kroz čije (moje) žile teku ”zlatne kapi” fabrike ”Srbijanke”! Na istom tom kursu sam upoznala Čoveka (mog života) i prodala veru za večeru bez i pokušaja borbe koja bi kasnije mogla biti krunisana rezultatima tog nenasilnog seminara, odnosno pomirljivošću sa srpske, a kapitulacijom sa mađarske strane. Na nekom sam, opet drugom, novinarskom kursu postala takva drugarica jednom muslimanu, koji je prilikom našeg leta iz srca Evrope preuzeo višak mog ručnog prtljaga ne pitavši, a kamoli zavirivši, šta je u prekobrojnoj torbi!

LadanOblog

Možda me Jugoslovenkom (osim tesne sudbinske veze sa Drugom Titom) čini to što mi je balkon osim na ”Srbijanku” gledao i na veliku tablu naselja u kojem sam odrasla i odmladovala, sve dok je nisu neprimetno skinuli kao da je nikad nije bilo. Naselja gradova pobratima ili zvanično Zbratimljenih gradova čija su se imena belela na plavoj tabli abecednim redom: Jajce, Jesenice, Koper, Metković, Nikšić, Prilep, Kardeljevo (kasnije prepravljene u Ploče), Zadar i Valjevo i činili me ponosnom građankom zemlje u kojoj su čitavi gradovi braća, a među takvom najužom familijom – moje malo rodno misto.

-Ja sam rodom iz jedne zemlje koja više ne postoji – kažem im, ali to što je više nema ne znači da oni nisu čuli za nju. Naprotiv, mnogi se veoma obraduju kad joj izgovorim ime, kao da čuju za starog prijatelja, kojeg nisu videli decenijama.

-Oj, ti si iz stare Jugošlavije (”s” uz ”l” izgovaraju kao ”š”, zbog čega i mene većina zove Šlavika)! Bio sam tamo više puta, letovao na Varu – izgovaranje glasa ”h” koji se nalazi ispred ”v” strogo je zabranjeno, makar reč bila stranog porekla.

-Oj, bili ste na Hvaru!? – divim se ja, indirektno ih učeći da se Hvar ipak zove Hvar.

-Ja, ja, Var je prelep – osmehuje se jedan vremešni Norvežanin dok mu se misli gube u dalekim sedamdesetim.

-Oj! Iz Jugošlavije!? Ma šta kažeš! Imala sam momka iz Beograda, zvao se Milorad! Sreli smo se na susretu horova pre jedno 50 godina, ali on nije znao ni engleski, ni norveški, pa nam je propalo dopisivanje. Bio je opasan dasa, visok, krupan, sa velikim šakama! – objašnjava mi slikovito taj davni stisak i zagrljaj jedna Norvežanka, profesorka klavira u penziji.

”Eeee, moj Milorade, Milorade, šta propusti! Upropasi nas jezik, i tebe i mene”, mislim se u sebi, dok brišem prašinu sa njenog Steinway & Sons-a u salonu njene vile.

Dalje, ja uopšte ne živim u Norveškoj od dana kada smo devojčice, koferi i ja sleteli na Gardermoen, jer tada nisam bila sasvim ni došla. Došlo je moje fizičko telo, dok je astralna projekcija napravila jedan luk između Beograda i Osla putem kojeg su mesecima, pa i godinama putovali razum i osećajnost. Slikovito rečeno, moj dolazak u Norvešku je izgledao kao prenos podataka sa jednog hard diska na drugi, ali potpuno nekompatibilan i to preko sporog USB-a koji je takav da prvo šalje kolačiće i sav onaj treš koji se nakupi u memoriji, a koji samo usporava mašinu! Evo, sedim i divim se kakvu sam izvrsnu metaforu našla za sebe. Čto eta čelovjek? Čelovjek eta mašina!

Prvi su se preselili strahovi i zauzeli centralno mesto u ionako maloj dnevnoj sobi, takoreći nadvladali prostorom zajedno sa nekim šarenim, vunenim tepihom kojeg je Čovek spasao od bacanja, a kojeg se Iskra stidela kao staromodnog. Taj vuneni šareniš, kao ručno rađen i skupocen, spasao nas je prvog proleća kad nismo imali dovoljno za norvešku kiriju. Otkupio ga je jedan Norvežanin ne zatraživši ni da ga odmotamo. Hrabrost, svest, mudrost, duhovitost, radoznalost, etc, etc, ostali su kod tetke na kafi i slatkom od jagodica, potpuno nesvesni da im se kućica odselila.

LadanOblog

Ne znam zašto strahovi prvi nađu mesto u prtljagu, i to u onom delu torbe sa novčanikom i dokumentima, koji se za svaki slučaj okreće do sebe, daleko bilo. Jedini koji je doskočio strahovima je Čovek koji ne zna šta je strah, a još manje čemu služi. Džaba su se polepili u unutrašnji džep torbe od mog laptopa, jer ih je Tatataja zajedno sa ključevima od kuće, kola i četiri pasoša, ostavio u kafiću u Stokholmu i seo na bus za Oslo. Tek kada je bugarski vozač nemačkog autobusa na švedskom autoputu postigao brzinu od 130 kilometara na sat i uključio automatskog pilota, zamolila sam Tatataju da mi doda nešto iz torbe.

-Koje torbe? – i pre nego što sam mu odgovorila, znala sam da je đavo odneo šalu i kako izgleda predinfarktno stanje.

Svaki put kada sam odlazila u Srbiju, avatar sa adresom i stalnim prebivalištem u Oslu pakovao je neki komad sebe. Bila sam jedna velika puzzla, a delovi, biseri rasuti, mnogi i pogubljeni kao što je glava bila jedno vreme. Popunjavala sam sebe kao što police dopunjavam nekom dragom knjigom za koju nije bilo mesta u prethodnom koferu, a kamoli u Nojevoj barci, našem prvom transportu put Zeleđenog kraljevstva. Prošlog leta stigla je i maska Sunca koja je prešla jedan dug put sa jedne sunčane pijace iz Južne Afrike, sa najdužim vremenom čekanja na sledeći let, od celih strpljivih 15 godina. Pakovala sam se delić po delić, kao i kutija sa mojom brojnom i teškom bižuterijom koju ovde mogu da okačim samo na božićnu jelku, jer radim u vrtiću u koji odlazim najčešće u trenerci, a od nakita imam gumicu za kosu. Ponekad stavim i narukvicu ili ogrlicu koju mi nanižu Klara i Emilija, pa šetam tako kao poslednji geak u trenerci (na poslu!) i dukserici dok mi za vratom plastični delfin uživa u društvu cveća, zvezdica i šljokičavih srculenceta, a njima dvema cakle okice od sreće. Cakle i meni, jer se tako nakićena osećam lepom i voljenom da mi je srce veliko, a osmeh širok.

Najzad, osim što ne dolazim iz zemlje iz koje sam doputovala, niti sam došla odjednom, to više nisam ni ja, da se razumemo.

Jednom je Čoveka i mene put naneo na predavanje o migraciji i identitetu u ambasadu Republike Bosne i Hercegovine u Oslu kojoj je nakon ”razvoda” pripala (čija?!) bugoslovenska vila u ulici vila i ambasada! Pre nego što sam čula činjenice od jednog psihologa i naučnika sa Oslo univerziteta koje su me momentalno izlečile, upoznala sam još jednu Jugoslovenku iz Sarajeva, koja je sa širokim osmehom prišla nepoznatoj meni (toliko nepoznatoj da često ni samu sebe ne prepoznam) pružila mi ruku, snažno protresla i poželela dobrodošlicu. Ubrzo zatim, dodala me je na listu svojih najbližih prijateljica od kojih neke nikad nisam videla, ali koje su prihvatile moje postojanje kao nešto najnormalnije. Jer dodala me Lejla – jedno čisto srce od žene.

Uglavnom, postmigracijske tegobe više utiču na mentalno zdravlje od ratnih trauma, a gubitak identiteta je najčešća posledica migracije, pokazuje nauka, dok je najzanimljivija izjava ispitanika glasila ”Nisam ovde, a ni dole me nema”. Ukratko, to vam je naslov za ovu moju priču o avataru, astralnoj projekciji, puzlama, nakitu i geaku u trenerci.

”Razgovarao sam sa jednom norveškom novinarkom i zamolio je da na prste pobroji šta je sve ona, onda sam je zamolio da sklapa prst po prst i pokuša da zamisli da ostaje bez tih odrednica, do jedne, na primer. Čovek ne može samo svešću da razume šta se dešava sa ljudima koji emigriraju, do razumevanja se mora doći putem emocija. Prelaskom u novu sredinu čovek gubi identitet, pogotovo ako ne može doći do posla. Kao da mu nestaju ogledala u kojem je viđao sebe…” – objašnjavao je slikovito naš terapeut-predavač, dok je punoj sali Bosanaca i meni srce ponovo bilo na mestu, jer smo znali da je ”kvar” kolektivne prirode. Posle smo zbijali šale na račun našeg psihičkog zdravlja, a Bosanci i rata iz kojeg su utekli, i sladili se baklavama, urmašicama i drugim srcelekovitim đakonijama, dok se smeh širio salonima ambasade zajedno sa mirisom ručno motanog bureka. Nije džaba humor najbolji mehanizam odbrane! A ako ga ko poznaje, onda su to Bosanci.

Kad već pomenuh ogledalo i prepoznavanje samog sebe, ja sam odavno prestala da se ogledam, ne zato što sam lepa i sve mi boje dobro stoje, već što pokušavam toj nepoznatoj ženi iz ogledala prvo da priđem iznutra, da vidim šta joj se desilo. Šalu na stranu, (imajte na umu da sam ja humorista!) osim ovih odavde što me ne razumeju, ti odatle (iz stare Jugošlavije) kada bi me sreli, ne bi me ni prepoznali! Moj najrođeniji i najbliskiji, Brat od rođene tetke, sa precizno utvrđenom i postavljenom dioptrijom, i dalje tvrdi da žena u vunenoj kapi i fluoroscentnom prsluku (obaveznom ovde tokom dugih zimskih noći), koja je spustila umornu i usnulu glavu na mog Čoveka u tramvaju, nisam ja! Hoće čovek, mislim moj Brat, da me razvede! Sreća moja da se sećam da sam bila na nekom školskom dežurstvu, o kojem bih mogla drugom prilikom, sa Čovekom, te tako znam da sam to ja na slici.

Dalje, obačim se uz svako odsustvo pameti, kako nisam od ranog detinjstva kad me Stara sova oblačila – slojevito, samo malo unapređenije – od dugačkih vunenih gaća, trenerki i dukserica, gumenih čizama do neporomočivih kišnih pantalona i snežnih skafandera. Ali me je zato pre dva leta, na sred prepune plaže dok je tropski talas harao severom Evrope, pod šeširom i naočarima, prepoznala drugarica iz detinjstva, iz legendarnih Gradova pobratima i vila posestrima, istorijskog valjevskog naselja.

-E, leptijebem, da mi je neko rekao da ću na sred plaže, u sred Norveške, naići na Slavicu Tripković… – nabrajala na sav glas žena koja je išla prema meni i krstila se i levom i desnom rukom, široko se osmehujući. Znala sam da je znam, ali nisam mogla da je smestim ni u geografski, ni istorijski okvir od pre jedno 30 godina kada sam je poslednji put videla.

-Tanja?- obratila sam joj se bojažljivo, jer sam je znala 200 posto!

-Šta Tanja, sunce ti ne jebem, Danijela! Danijela! – prišla je i zagrlila me valjevski, da su mi sve kosti popucale. Sunce moje, iz Zbratimljenih, bog mi ju je poslao! Nisam džaba meditirala!

LadanOblog

Zbratimljeni rules

Tamo gde sam prvi put zakucala i pantomimom pitala upravnika da li mogu da dobijem praksu o trošku države, tu sam i ostala, kao pouzdani pas kojem mogu da povere i kuću i decu na čuvanje. Baš kao kad matori ljudi kažu za svog psa za kojeg su jako vezani:

-On sedi sa nama za stolom, kao čovek! Sve razume, klima glavom, samo što ne progovori! – pa se i sami najiskrenije čude kako je moguće da ker nije progovorio. Tako i moji Norvežani.

Eto, zato mi je teško da im kažem odakle sam i koliko sam ovde.

Ali sada sam/smo ovde. Preselili smo se u jednu staru kuću veću, bržu, bolju… gde se, po legendi, krio Maks Manus, čuveni norveški borac otpora i diverzant tokom Drugog svetskog rata, kao što je u slobodarskim Robajama živela naša Stara Sova i zanoćio Tito. Od onoga što nas je sačekalo u prvom stančiću, zadržali smo disko-kuglu, poklopac za u mikro-talasnu i dve, što bi rekla Iskra starinske, ali fotelje večne udobnosti i danskog dizajna. Fikus emigrant, koji je prvi prihvatio norvešku stvarnost i nije komplikovao sa emocijama i astralnim telima kao ja, već ima dva metra kao njegovi norveški rođaci koji rastu samo u visinu.

Sve što smo postigli, uspeli smo na nemuštom norveškom i u zanimanjima kojima nikada nismo pripadali, ne računajući našu brigu o Staroj Sovi i vlastitoj deci. Tatataju vole njegovi matorci, neki ga već doživljavaju kao rod rođeni da bi ga čak i usvojili da nemaju troje, četvoro dece, puta dvoje, troje unučadi i praunučadi, dok su se za moju naklonosti već tukla dva Norvežanina.

-Miiiin!!! (Zar ne vidiš da je mojaaaaa!? Beži od nje, glupane!) – podviknuo je prvi.

-A-æææææ! (Samo sanjaj, razmaženi uobraženko!) – ciknuo mu je u facu drugi i opalio ga šakom po glavi. Ovaj što me svojata ga je  ščepao za kosu i zavrištao:

-”Ikkeeeeee” (Nikako! Samo preko mene mrtvog!) – i dok sam očekivala da ga iz tog čupanja za kosu, obori na zemlju i stane nogom za vrat, moj Viking ga je pustio i demonstrativno napustio megdan!

-Hej, vrati se! Ne smeš da odustaješ! U životu nikad ne smeš da odustaješ!!! – vikala sam za njim! – A i mogu obojicu da vas držim na krilu – ali se malecki plavušan, potomak vikinga čuvenih po svojoj hrabrosti i brutalnosti, plačući odgegao ka drugom delu sobe i počeo da doziva mamu. Dokle nas je odvela ova civilizacija, demokratija, jednakost polova i šta ja znam šta sve!!!

Eto, ovde sam otprilike toliko dugo da su sve pronađene puzle na, možda ne svom, ali na jednom mestu. Ako me razumete.

 

 

 

Comments

comments