Mnogo lepo putovanje

Bila sam u Srbiji posle više od godinu dana, a pre toga nisam bila tri godine. Što bi se reklo – idem retko i tako mi je lakše. Međutim, ovog puta mi je bilo toliko lepo, da sam rekla želim doći opet. Smejala sam se od srca i uživala u društvu mojih prijatelja, koji su gotovo svi do jednog bili divno raspoloženi. Radovali smo se jedni drugima, divno smo se družili, prisećali starih dobrih vremena i naravno više puta dnevno jeli.

-Jesi li sve to pojela danas?! – pitala me je u neverici jedna drugarica, dok sam prepričavala šta sam sve tog dana, iz pristojnosti kao gost, morala da pojedem.

-Nego šta sam!

Zaboravila sam da pomenem i dva parčeta reform torte kod komšinice moje divne tetke. Jer Kavice odjednom više nema, po prvi put meni, njoj već mesecima. Sa putim srcem smo je se prisećali, a Caca tetkina je morala biti uslužena kao da me je tetka lično dočekala. Dakle, počeli smo sa slatkim od šljiva i šumskih jagodica (pa ti izaberi samo jedno!) i kiselom vodom, što takođe ne pomenuh prilikom dnevnog prejedanja. Ja sam jedan jednostavan i zahvalan gost, odmah kažem „ne treba ništa, hvala!“, ali zato pojedem sve što se preda me iznese. Milina.

Kod Sanje sam svratila pravo sa aviona, negde oko šest popodne. Kako zbog stresa ceo dan ništa nisam jela, pa otud i malo je reći pregladnila, tamanila sam redom đurdevdanske đakonije.

-Mmm, jagnjetina, uzdisala sam između zalogaja, nisam je jela od 2019-te! – prisećala sam se kao oslobođena logorašica i dodavala u tanjir sarmicu od listine, jer ni toga ovde gde ja živim nema, ajvar i jagode iz bašte. Jagode mi je spakovala Anči koju sam prvo srela ispred njene radnje, da preživim do Sanje, tih 146 metara, a i dok se ne postavi sto.

-Što nisi ostavila te jagode detetu, što si vraćala kući??!- pitala me je nešto kasnije kad sam joj se pojavila sa istom kesicom umanjenog sadržaja na vratima radnje.

-Imaju oni, neka ovo meni- rekla sam u šali, mada iskreno.

Nekoliko sati kasnije morala sam da podelim picu s Mićicom koji je baš toga dana imao rođendan, iako je spremao proslavu za društvo uz bogatu trpezu za predstojeći vikend. S obzirom da je on ručao kasno i nije bio gladan, bilo je mojih otprilike tri četvrtine pice. Ali neka me, ovde (ili onde) sam samo pet dana, tešila sam se. Uostalom, došla sam u nekim farmericama koje su veličine S, a potpuno su mi bile komotne, gotovo kao trenerka.

-Nemoj slučajno da si izašla iz kuće, a da nisi ručala! – rekla je mama Anči, mila moja deset godina mlađa drugarica sestrica. – Ja neću da bacam hranu!

-Taman posla, samo da znaš da sam i doručkovala, divni su vam čvarci! A tek kajmak!

-Kajmak pojedi sav, znaš da ja to ne volim!

-Jupi, radovala sam se, i razmišljala da li da joj kažem da sam dunula skoro ceo burek s mesom i kiselo mleko kad sam se vraćala iz frizeraja. Ali i tad sam bila pregladnila, sporo to ide kod frizera pogotovo kad čovek ima grivu umesto kose, a uz to se i godinama sam farba, pa to treba i ujednačiti.

Elem, tog dana nisam ručala kod Anči, ali sam na ručku sa Spomenkom naručila malu porciju teleće čorbe, da bi bilo mesta za 10 ćevapa (ej, ćevapa!!! njami, njami, ljubavi draga), dok smo salatu podelile. Desert, neka hvala, rekoh srećom, kao da sam znala da ću posle morati da jedem reform tortu. I tako maratonski pet dana, ili je to triatlon, red klope, red zagrljaja i ljubavi sa prijateljima, red vina. Bez pauze, uključujući i Mićinu proslavu rođendana sa srpskim stolom (jerbo je šedski sto mala maca pred Mićigenovom izvedbom koja, između ostalog, uključuje i pihtije i čvarke, u pola devet – uveče). Tako i Madov (moja divna cimerka i venčana kuma) odabir beogradskih restorana, gde se predjelo smatra kao obavezno, iako bi u mom slučaju bilo i dovoljno. Ali gde da ne pojedem sve, kad sam tako lepo izvedena i ugošćena.

Osim što sam se bila raspilavila od tolike nežnosti i prijateljske pažnje, (Bože dragi, kakve prijatelje ja imam i koliko oni mene zapravo vole, šta ja to kenjam, što ne dolazim češće! Možda me zato i vole, što dolazim retko?, nizale su mi se misli u osveženoj glavi) završeni su mi i neki poslići. Na primer, naočare za vid u roku od „što pre“, jer letim već u ponedeljak, opravka personalnih poklona za Norvešku „ako ne stigne danas do 12, ostavi joj kutiju u kafiću“, vakumiranja duvan čvaraka, koji tek vakumirani  izgledaju sumnjivo, brzinsko i prekoredno opšivanje mog super mekog kožnjaka koji pocepah na oštre ivice okapnica na Okružnom sudu. „Šta si radila u Okružnom sudu!?“, „Prolazila sam pored Suda! Sreća da su okapnice u visini ramena, inače sam mogla preseći vrat“! Mada bi mi i  ušivanje vrata završili, brzinski, kao i sve ovo, jednim telefonskim pozivom i kratkom, odsečnom porukom, kao što bi Kika rekla: „dakle, završeno!”.

Lakoća postojanja. Usput sam srela i neke drage osobe koje su hvalile moje spisateljstvo i o njemu govorile u sadašnjem vremenu.

“Ti kad nešto napišeš, ti mene vratiš u najsrećnija vremena!”, “Ja čitam i smejem se i plačem. Kažem mužu, ta žena bi trebalo samo da piše!”,  ovako su otpilike govorile te divne, drage žene.

-Reći ću ja to mom mužu! Možda pomogne! – šalila sam se sa njima i mislila kako to mom mužu nikad nije palo na pamet! Hm!?

Pričale su o mojim blogovima kao da ih čitaju svakog petka, iako sam poslednji tekst objavila pre toliko vremena da sam i šifru za blog zaboravila! Kasnije će se ispostaviti i da mi je WordPress kapitulirao pred novim verzijama, te su mi trebali i timovi dizajnera programera da pohvatamo veze sa starim serverima, domenima i bekapovima. O loginovima i da ne govorim. Oni, dizajneri-prigrameri, jedva da su se sećali i mog bloga! Srećom, sećali su se mene. A i mojih davnašnjih nadimaka.

-Hej Bade, ja sam tražio ladan oblog na mojim serverima, ali ga nema, izleda da se hostuje negde drugde, kod mene je samo domen – stiglo je od Lipog iz Beograda.

-Caco, nije ni kod mene, primetio bih da mi je zakačen na neku karticu. Ko plaća hosting? – stiglo je od Toše iz Norveške.

-Ladno je izgubljen – kaže Beograd.

Ladan oblog je ladno izgubljen!

-Este li normalni, to mi je sva karijera?! – kažem im.

Njima je smešno, ali, vidim, ne paniče. Veruju da ja imam bekapove. Ja jesam bila programer, ali pre 32 godine. Tako da od mene više od teksta u wordu ne tražite, mislim se!!!

Elem, u tih kratkih pet dana u Srbiji – odjednom i opet sam ja bila ja. Mada sam i ovo ovde ja, da se razumemo, ali ne sasvim svoja, što bi se reklo, pa kako god se to razumelo. I povodom tog divnog raspoloženja, prijateljske topline i ljubavi, završenih poslova i tog „slučajnog dragog sveta koji me je podsetio na pisanje – postojanje“, odlučim i obećam da ću da napišem blog čim se vratim. Dakle, dogovoreno!

Međutim, povratak mom sadašnjem domu bio je gotovo isti kao i odlazak – prenatrpan obavezama, ranojutarnjim smenama, kasnovečernjim kursevima i ostalim slobodnim aktivnostima, kao i šetnjama psa. Na sve te obaveze, imali smo i neke slobodne dane povodom spajanja praznika u Norveškoj, koja u tome oštro konkuriše Srbiji, te smo mlađem detetu Petri priuštili posetu Amsterdamu. Let je bio ranojutarnji, a gore pomenute komotne farmerice nisu mogle ni Z, a kamoli da se zakopčaju!

Šta ću onda s tekstom!? Obećala sam! Mislila sam, dok je ono sjajno divno raspoloženje, pred pritiskom javnog prevoza, tesnih pantalona, Iskrinog maturiranja (čuvenog jednomesečnog maturskog doba u Norveškoj, koje odlikuju žurke i ludorije), nedostatka sna, nedostatka vremena, i ranog ustajanja gubilo na intenzitetu do neprepoznavanja.

Hm!? Što ja ne bih pitala Veštačku inteligenciju da napiše jedan tekstić za moj blogić. Neki završavaju doktorate uz pomoć Veštačke inteligencije, što ne bih ja jedan blogčić u kojem ću javno priznati da Veštačka inteligencija piše za mene, jer ja moram da čuvam bebe u vrtiću.

-Kjære KI – obratim se toplo Veštačkoj inteligenciji na norveškom. Otkud ja znam da li je ta inteligenicija višejezična i zajednička svim državama, ili svaka država ima svoju inteligenciju. Ona se na mom telefonu zove Kunstig intelligens i molim lepo, pišemo se na norveškom.

Veštačka inteligencija mi se obraduje nazad i pita kako može da mi pomogne. Ja kažem o čemu se radi, da sam bila u Srbiji, da mi je bilo mnogo lepo, išla bih opet, da sam obećala prijateljima priču, ali da eto nemam ti kad, i da li bi ona mogla da je napiše za mene.

Kako da ne, kaže KI uz pregršt ljubaznosti koja prati prepisku na norveškom. Kakvu bih ja to priču želela, pita. Ja joj kažem da priča mora biti pre svega na srpskom, jer je za prijatelje u Srbiji, ako joj to nije previše komplikovano zbog padeža i glagola, ali i da ja mogu sve to prevesti uz pomoć gugla. Međutim, mora da liči na moje priče, pa makar joj srpski bio loš. KI ne misli da ima problema sa srpskim jezikom i blagoglagolja mi nazad da se nada da ću biti zadovoljna pričom. Pišem joj još da mora da pomene Anči, Mićicu, Kiku, Sanju i Mada. KI se raduje da napiše priču o mojoj poseti srpskim prijateljima, ali očekuje da pojasnim šta mislim kada kažem da sam duhovita i da priča treba da bude zabavna. Hm, mislim se, nije ova inteligencija baš najinteligentnija kad ne vidi da vrcam od duhovitosti. Slično su me uvredili iz Madjarske ambasade, kad su moje ukućane davnih godina zvali na svečanu dodelu državljanstva i napomenuli “obucite se lepo!”. Mi da se obučemo lepo?! Meni da kažu da se obučemo lepo!? “You tallking to me?!”, u pravu je bio De Niro u “Taksisti”! U mom slučaju to nije samo pleonazam, to je i duboka uvreda časti i ugleda!! Namerno i iz inata sam se obukla najležernije što sam mogla, a da me puste kroz vrata ambasade. Takva je ta moja ležernost bila da sam popunjavala svaku zajedničku fotografiju ceremonije, iako nisam imala nikakve veze sa državljanstvom, osim što sam bila deci pratnja. Čak su me i sa ambasadorom slikali ne bi li i on imao sliku sa nekim srpskim fotomodelom stilistom! Ali hajde da ne zaoštravam sada, pogotovo što KI hoće da mi pomogne.

Napišem joj (i dalje se dopisujemo na ljubaznom norveškom) da mogu da joj pošaljem neke pasuse iz mojih prethodinih blogova da bolje razume moj urnebesan stil. KI se raduje što će da mi pomogne, ali i da upozna moje smešno pisanje. Ja se radujem što će biti teksta, mada se ne radujem što moje pisanje naziva smešnim.

Kako nemam više kad da se dopisujem i objašnjavam s Veštačkom preljubaznom i ljubopitivom inteligencijom, pogotovo ne na norveškom, a tek od straha da se ne predomisli, jer na osnovu filmova, veštačka inteligencija se sasvim iznenada i obično ničim izazvana začas okrene protiv čoveka, otvorim ladanoblog.com i na brzaka izvučem po prvi pasus iz poslednja dva teksta. Jedan iz avanture o mom i kučetovom prespavljivanju u norveškoj šumi, a drugi iz priče o mom  takozvanom rođendanu, te ih prilepim uz poruke upućene KI. Fino, kaže nakon što je “pročitala moj stil”, sad će nešto da sroči, optimistična je Veštačka inteligencija. Nada se da će mi se dopasti.

Mnogo mi se dopalo! Toliko mi se dopalo da sam sve ovo prethodno morala da napišem kako bih objavila ovaj eksperiment.

KI piše:

“Odluka da otputujem u Srbiju bila je spontana kao i sve moje velike životne odluke – donesena u poslednjem trenutku, sa torbom koja je više ličila na ekspedicijsku opremu nego na prtljag za godišnji odmor. Moj pas je, naravno, bio skeptičan, kao i obično. Gledao me je pogledom koji je govorio “opet smo u nekoj avanturi”, ali je veselo mahao repom, jer je naslutio novo iskustvo, a možda i pokoji sočni zalogaj koji padne sa stola.

Moji ukućani su, kao i uvek, bili puni saveta i upozorenja.

“Nemoj zaboraviti da poneseš sredstvo protiv komaraca”, rekla je Petra, koja je još uvek verovala da je putovanje u Srbiju ekvivalent ekspediciji u džunglu. Čovek je samo odmahnuo rukom, verujući da će moj norveški duh i gen hajduka prevazići sve prepreke.

Putovanje je počelo obećavajuće – voz je bio tačan, pas je bio miran, a ja sam se opustila uz knjigu o norveškim šumama, ironično, dok sam putovala ka Balkanu. Stigli smo u Beograd i odmah sam se setila kako topli zrak Balkana može da zameni sve norveške vjetrove. Pas je bio zapanjen – toliko novih mirisa i zvukova!

Nakon nekoliko dana provedenih u Beogradu, odlučila sam da posetim rodbinu u unutrašnjosti. Vožnja kroz pitoreksne predele Srbije podsetila me je na sve one priče o dedama i babama, slavama i prasećim pečenjima. Pas je sedeo kraj prozora, hipnotisan prizorima. Iako je norveški border koli, činilo se da u njemu budi neki stari, pastirski instinkt.

Prva stanica bila je kod mojih prijatelja Anči, Mićice, Sanje, Kike i Mada. Proveli smo mnogo vremena napolju, uživajući u svakom izlasku uz obilne obroke i dobro vino. Svaki izlazak bio je prilika za slavlje i druženje. Mićica je, baš na dan mog dolaska, imao rođendan, što je bio savršen povod za dodatno slavlje i prejedanje. Pas je uživao u društvu i svim onim mrvicama koje su padale sa stola.

Osim druženja, iskoristila sam priliku da obavim neke praktične stvari. Posetila sam očnog lekara i kupila nove naočare za čitanje koje su bile znatno jeftinije nego u Norveškoj. To je bio pravi pogodak, jer sada mogu jasno da vidim i uživam u čitanju bez opterećenja budžeta.

Kada smo konačno stigli, dočekao nas je sto pun hrane. Pas je bio u sedmom nebu, a ja sam shvatila da su sve moje brige bile uzaludne – srdačnost i gostoprimstvo moje rodbine nadmašili su sva moja očekivanja. Bilo je tu svega – od domaćih pita do pečenja, a pas je dobio svoj deo kolača.

Jedne večeri, dok smo sedeli ispred kuće i uživali u mirisu sveže pokošene trave, setila sam se svog rođendana. U tom trenutku, tetka je donela tortu, a rodbina je počela da peva “Srećan rođendan”. Pas je lajao u ritmu, a ja sam se osećala kao dete koje je konačno dobilo svoju proslavu. Osetila sam se kao deo nečeg većeg, nečeg što je mnogo više od običnog putovanja – kao povratak korenima, ali i početak nečeg novog.

I tako, moj pas i ja smo zaključili da je Srbija mesto gde se snovi i stvarnost prepliću na najneobičnije načine.”

Veštačka inteligencija je nadmašila sva moja očekivanja. Hvala joj. A i ona se raduje da mi pomogne opet.