Moj Čovek i ja nemamo nikakve fizičke sličnosti. Uprkos tvrdnji da muž i žena s godinama počinju da liče jedno na drugo, nas dvoje smo iz godine u godinu sve različitiji. On ima oštru kosu ošišanu na keca, visoke zaliske iznad još višeg čela, a ja imam dugu talasastu kosu koja niče nešto malo iznad obrva. Oči su mi gotovo crne i pomalo kose, kao da sam među precima imala Azijata, dok su njegove okrugle i morski plave. Obrazi su mu okruglasti na okrugloj glavi, a moji su upali u duguljasto lice da bi se komotno moglo reći da sam bez obraza, da se ovaj izraz ne koristi za karakternu osobinu! On ima mali, pravilan nos, a ja sam potomak starih Rimljana. I usta su mu mala, dok su moje usne svojevremeno iskorišćene kada se crtao lik džokera. Na njegovom sjajnom i tamnom tenu pozavideli bi mu mnogi koji bi se upravo vratili s letovanja, dok je moja mat modro bela koža povod lekarima da posumnjaju u moje zdravlje. Dakle, nas dvoje nemamo ništa zajedničko! Vežu nas samo pola prezimena i dve krasne devojčice, koje su upravo povod ovog razmišljanja.

Kao što običaj i navike nalažu, ljudi svakodnevno naše devojčice porede sa njihovim roditeljima, to jest nama. Jedni tvrde da je Iskra ista ja, drugi da je prava tatina kćerka. Takođe, deo javnosti misli da je Petra pljunuti otac, dok deo likuje jer je opet pobedila moja loza! Prihvatam činjenicu da dete liči na roditelja, ali ne mogu da shvatim da u isto vreme može biti kopija i mame i tate koji su po liku udaljeni stotinu svetlosnih godina.

Iskra ima smeđu, svilenu kosu, tamne oči, pravilan nos i nasmejano lice, znači Čovek i ja jedan – jedan, njegov nos, moje oči. Smeđe kose nije ni jedno, čak ni kad se umešaju i sve sede. O nasmejanom licu i da ne govorim, oboje smo dva namćorasta mrguda koja kao da su pobegla sa balkona iz Mapeta! Petra je još beba, ali po sadašnjoj definisanosti ima obraščiće na tatu, dok joj je bujna kosa, koja je prestrašila Najboljeg ginekologa dok ju je posmatrao ultrazvukom u stomaku, na mene. Znači opet nerešeno. Takođe, Petra je plavuša sa sivo-zelenim očima. Tek ovo nema ni jedno od nas! Jedino se može reći da je beba Petra kada se rodila, ličila na bebu Iskru. Kada su mi je doneli u porodilištu osećala sam se kao da sam ponovo rodila starije dete! Čak sam joj se i sve vreme obraćala sa Iskra.

Naša starija kći osim fizičkih nema (na sreću) ni psihičke karakteristike svojih roditelja, pa ni intersovanja. Kao što sam napomenula, Iskra je izrazito veselo i pouzdano dete koje poštuje svaki dogovor, pogotovo koji nije sklopljen sa roditeljima. Dotle neveseli roditelji koriste svaku priliku da uhvate krivinu. Na mamu je plačljiva, ali je politički korektno da se kaže emotivna, dok je na tatu ekstremno društvena. Iskra je zaljubljenik u automobile, razume se u njihove tipove i oznake, od stare ruske volgde do majbaha, dok smo muž i ja jedva izabrali koji auto da kupimo: ja sam htela da bude crven, a on da je pouzdan. Tako smo kupili belog rovera.

Petra po različitosti od svojih roditelja ne zaostaje za Iskrom, ona je, na primer, veoma flegmatična i lenja, voli da gleda svoja posla i da joj se drži flašica dok pije. Muž i ja smo dva nervčika, a o lenjosti bi već mogli da diskutujemo, s tim što mužu ne treba da se pridržava flaša.

Dalje, same sestre toliko su različite kao da ih nije ni ista majka rodila, jedna mršava i tamna, druga buckava i svetla. Nas četvoro kao da smo pojedinačno izvlačeni na lutriji. Uprkos svemu navedenom evo šta nam je jednom rekao moj Najbolji doktor koji ne samo da tvrdi da vidi dobro, već mu je i žena očni lekar:

– Vas četvoro toliko ličite, da je to neverovatno!

Na šta je moj muž odgovorio:

– Nas četvoro toliko vremena provodimo zajedno, da je pravo čudo što nismo prošli simbiozu i postali jedno biće.

Na sreću, ni jedna kćerka nije nasledila smisao za humor od svog oca. Iskra se čak prezrivo izjašnjava kao osoba koja mrzi šale, dok Petra za sada ne samo da ne pokazuje smisao za humor, već odbija i da pokaže da li joj je nešto smešno. Petru zato zovemo Tihi Bob, po jednom liku iz filma koji za sat i po ne progovori ni reč, dok ćemo Iskru da prijavimo na takmičenje u besedništvu, u kategoriji „ko glasnije i duže”.

Ali, moram priznati da dve sestre imaju i neke sličnosti, psihičke naravno. Najsličnije su po visokom „ce” koje probija bubne opne, budi komšije na prvom spratu i koje najčešće nije ničim intonirano.

Comments

comments