Od rođenja našeg prvenca, kćerke Iskre bila sam suočena sa gotovo sugestivnim izjavama tipa ”moraš što ranije početi da je odvajaš od sebe”, koju su ponavljali svi i na sve strane, kao da me izlažu hipnozi. Naravno da moram, ali je dojim pa je potpuno nemoguće da se odvojimo na više od 2,5 sata maksimum i to noću. Danju do sat i po.

Zbog moje čvrste odluke da za svoju kćerku obezbedim najbolju i najzdraviju ishranu, sveže mamino mleko, Iskra i ja postale smo kao sijamski blizanci. Iako se rodila i kao bajagi fizički odvojila od mame i dalje smo bile gotovo neraskidivo vezane. Osim što je konekcija bila skoro pa on-line, mi smo postale i sintagma. Mene samu niko nije uzimao u obzir. Bila sam Caca i beba, Caca ibeba i najzad Cacaibeba. Cacaibeba su bile jedno da ukoliko bi me neko ugledao bez bebe, bio bi šokiran kao da sam se pojavila bez oka!

Posle šest meseci danonoćnog dojenja i bebinog suverenog vladanja mojim životom (čuj, životom!!?!), odvažili smo se da našoj jedinici jednom dnevno ponudimo i neku povrćnu – povraćka kašu, što je ona veselo prihvatila!

 

To je teoretski značilo da je beba bez mene mogla da ostane do tri sata! Odmah smo preduzeli jednu od prvih vaspitnih mera – odvajanje od roditelja u cilju osnaživanja. Ostavili smo je kod najbolje moguće kombinacije – babe i dede i krenuli u nabavku.

Do grada i nazad bi nam trebalo 40-ak minuta i po prodavnicama oko sat vremena, znači ukupno do dva sata, računali smo, te smo odlučili da idemo autobusom da bi se vratili brže, jer otkud znamo kako će Dete da podnese odvajanje. Mobilne nismo stavljali u torbe, već smo ih držali plitko u džepovima, a ruke su nam bridele kao kod revolveraša. Kad smo se vratili, posle nešto manje od sat vremena, dete nas je kuliralo. Mislili smo da nas kažnjava što smo je ostavili, pa smo joj se danima ulagivali u strahu isčekujući osvetu.

Sledeći put smo je ostavili kad smo joj uveli već tri takozvana čvrsta obroka, od kojih je jedan bio i sok – njena ljubav veća i od ljubavi prema sisi!

Dete je zadovoljno gugutalo na dedu i babu ne obraćajući pažnju na mene kako se unatraške izvlačim ka vratima.

– Ćao bebo, doći će mama brzo, idem samo do Rume da kupim auto – dovikivala sam bebcu koji se mazio sa dedom i nije me fermao dva posto.

Onda sam se obratila babi i dedi:

– Ja sada moram zaplakati – izgovorila sam i prosula kišu suza. Osam meseci od rođenja naše prvo razdvajanje na duže od dva sata! I to šok terapijom – odvajanjem na četiri sata!

Malo je reći da sam bila skoro on-line na mobilnom telefonu, ali osim babinih reči: uživamo, sve je u redu, smeje se, sve je pojela, ćao, ćao, tonom – dosadna si, nisam čula ništa drugo.

– A je l’ pitala za mamu? – vikala sam u nemi telefon.

Drugi put smo se razdvojile kada je Iskra bila malko starija. Imala je dve i po godine i ni za jedan obrok joj nije trebalo mamino mleko. Ali ovog puta ozbiljno – na tri dana i dve noći. Otišla je sa tatom u prokletu Kikindu koja je udaljena od Valjeva 223 kilometra!!! I kad ne nađoh za muža nekog bar sa periferije Valjeva, pa da mogu i usred noći i peške do njegovih roditelja, a po moje dete!

Ona metafora – plakala sam kao kiša je najobičnija budalaština kada su u pitanju moje suze. Plakala sam kao monsunska kiša – nije loše. Ali, rečeno činjeničnim jezikom – plakala sam toliko da me je zaboleo želudac – je živa istina!

Treći put tugu zbog razdvajanja od deteta htela sam da savladam sopstvenim ostankom kod babe i dede, dok je dete uživalo kod rođaka u Kikindi, ne pomenuvši me!!! Jadni baba i deda, preseo im moj boravak.

Najzad, smislila sam metod. Odlučila sam sama da se odvojim! Ja da odem, beba da ostane, pa da vidi kako je. Otišla sam u Beogad na trodnevni seminar. Prvo veče sam samo pričala o svom detetu. Sreća što je vino bilo dobro, pa sam bila duhovita i zbijala šale na sopstveni račun, da su se kolege smejale do suza i uživale u mom društvu.

Ipak, sutradan ujutro svi su se zabrinuli. Doručak u hotelu je već prošao, pili su kafu s nogu i spremali se da krenu na seminar, ali od mene ni traga ni glasa. Telefon mi je bio nedostupan.

– Ma jok, spakovala se i otišla u Valjevo, čuli ste sinoć da je pričala da nije u stanju da bude bez deteta.

 

Probudilo me je jako lupanje u vrata.

– Gde sam? – zapitah se, onesvešćena od spavanja.

Ah, hotelska soba, setih se brzo. Devet sati. DEVET SATI!!!!???? Jebote, nisam spavala do devet tri godine!

Iz najslađeg sna, za koji sam mislila da je prešao u domen naučne fantastike, probudile su me kolege, kojima su na recepciji potvrdili da nisam tokom noći napustila hotel i uzela taksi do Valjeva.

 

Dakle, odmah po rođenju počnite da vežbate odvajanje. Ali ne deteta od vas. Već obrnuto.

 

Comments

comments